Samoća i usamljenost.

Samoća i usamljenost. Poistovjećujemo li ta dva pojma? Jesmo li u stanju ih da razlučimo?

Samim aktom rođenja suočeni smo sa samoćom i usamljenošću. Neposrednim razdvajanjem djeteta od majke ono biva istisnuto u spoljni svijet i tako postaje podvrgnuto osjećaju usamljenosti, jer osjeća nedostatak poznatog okruženja, ali obdareno blagodatima samoće koje tek treba da spozna. Daljim životnim tokom samoća i usamljenost se isprepliću razdvojene tankim nitima fizioliške potrebe i patologije, a ponekad, one se stapaju jedna u drugu kroz različite starosne dobi kojima prolazimo.

Samoća je osjećaj prisutnosti, ispunjenosti, onaj osjećaj kad smo dovoljni sami sebi i ne osjećamo potrebu za nekim drugim bićem, onaj trenutak kada smo spremni da zaronimo u dubine našeg bića bez straha i zaziranja da bi pronašli svoje JA. U stanju samoće tačnije odsutnosti ljudi u našem okruženju moramo znati uživati sami sa sobom, moramo se osjećati dobro u sopstvenom društvu. U današnjem svijetu individualizacije kada se neki ljudi ‚‚prisilno‚‚ okreću samoći zbog neshvaćenosti u društvu, neki nasuprot toga prihvataju blagodati samoće, ali kada donesemo odluku da želimo biti sami, bilo da je u pitanju veza, odlazak u bioskop, restoran, na ljetovanje, moramo svjesno snositi posljedice svoje odluke i odgovarati za nju. Svako od nas mora biti svjetlo samome sebi, jer drugi nam ljudi ne mogu pomoći da pronađemo put kroz nas mrak, moramo to učiniti sami. Samoća nas izgrađuje, samoća nas okreće samima sebi i upućuje nas da sve odgovore na postavljena pitanja pronađemo u sebi. Blagodat samoće pruža mogućnost inspiracije, kreativnosti, samoća podstiče stvaranje umjetnosti i tako ostvarujemo komunikaciju svjesnog i nesvjesnog u nama.

Na drugoj strani javlja se usamljenost. U stanju usamljenosti mi čeznemo za nečijim drustvom, nekim drugim bićem, mjestom, pojavom, konstantno razmišljamo o tom biću i nedostaje nam, jako želimo da je sad tu kraj nas i smatramo da bi nam tako bilo bolje, ali tog bića nema. Usamljenost katkad postaje patološka potreba kao produkt ne prihvatanja individualizacije i traume podstaknute nedostatkom ljubavi i pažnje. Današnje društvo u kojem živimo puno je anomalija, tempo života sve je brži, totalitarni režimi nas udaljavaju od prirode, porodice, namećući nam šematizovane principe po kojima određeni pojedinci nisu društveno i socijalno prihvatiljivi u našem okruženju, samim tim čovjek pritisnut svim savremenim tokovima civilizacije biva gurnut u usamljnost pokušavajući da pobjegne od samoće, onog trenutka kad nestane sigurnosti u psihičko, fizičko i materijalno pripadanje društvu u kojem živi čovjek se prepušta prividnom osjećaju prilagođenosti sredini podstaknutu raznim jeftinim zabavama kao što je alkohol, droga i slično. Sve pomenuto u direktnoj je vezi sa razvojem naše ličnosti, njezinoj strukturi i izgradnji osobe kao individue u društvu. 

Gete je ovo rekao jednostavnim riječima "Ako samo jednom mogu da budem na pravi način sam, tada neću biti više usamljen".